Kad su u pitanju ratne teme, pa i tretman osoba osuđenih za ratne zločine, u BiH je na djelu selektivna pravda koja posebno otežava proces pomirenja i izgradnje trajnog mira u ovoj zemlji. Prema mišljenju pravnih stručnjaka, među kojima su i Hana Korać, Vjekolav Vuković i Alisa Begović- Begtašević, autori knjige „Viktimologija, tranzicijska i restorativna pravda“ , jednog od prvih udžbenika u BiH i regiji koji se bavi znanošću o žrtvama, tranzicijskom i restorativnom pravdom, ujednačena pravna praksa veoma je važna u rješavanju konflikata i i gradnji mira. U tom kontekstu posebno je važna restorativna pravda čiji je smisao ne samo obešteti žrtvu i pravno je zadovoljiti već se baviti i počiniteljem, njegovom stigmatizacijom i reintegracijom u društvo nakon odsluženja kazne.

No, sudeći prema primjerima iz prakse, u BiH je na snazi selektivan pristup u primjeni restorativne pravde. Naime, svako fotografiranje sa Srbima i Hrvatima koji su osuđeni i odslužili su kazne za ratni zločin nailazi na oštru osudu, a osobe koje su se fotografirale s osuđenima automatski se deklariraju kao oni koji podržavaju zločin nad Bošnjacima za kojeg su osuđeni Srbi ili Hrvati. Kad su u pitanju Bošnjaci osuđeni za ratni zločin nad Srbima ili Hrvatima, pristup je potpuno drugačiji. Oni su svoje odslužili i sve im je oprošteno.

Svojim primjerom potvrđuje to odnos SDA dužnosnika u Bugojnu i Srednjobosanskoj županiji prema Nisvetu Gasalu, ratnom upravitelju logora „Stadion“, jednog od desetina logora za Hrvate u Bugojnu. Gasal je 2013. godine pred Sudom BiH osuđen na četverogodišnju zatvorsku kaznu zbog zločina nad hrvatskim ratnim zarobljenicima u logoru „Stadion“ u kojemu je bio upravitelj.

Gasal je zajedno sa zapovjednikom osiguranja Musajbom Kukavicom osuđen jer je postupao protivno pravilima međunarodnog humanitarnog prava pomažući u počinjenju krivičnih djela prema ratnim zarobljenicima hrvatske nacionalnosti u logoru „Stadion“, u njihovom zatvaranju i držanju u ne uvjetnom prostoru, ali i nečovječnom postupanju koje je uključivalo svakodnevne torure, premlaćivanja, prisilna vađenja krvi i odvođenja na prve crte obrane gdje su zarobljenici služili kao živi štit, neki su od navoda iz optužnice Suda BiH. Gasal je ovih dana izabran za člana Upravnog odbora Karate saveza SBŽ, te su s njim fotografirali čelnici Saveza, među kojima je i Amir Šečibović, predsjednik Saveza, predsjednik OO SDA Bugojno i ministar prostornog uređenja, graditeljstva, zaštite okoliša, povratka i stambenih poslova u Vladi Srednje bosanske županije kao i SDA-ov načelnik Bugojna Hasan Ajkunić.

Vijest zajedno s fotografijama osuđenog za ratni zločin Nisveta Gasala prenijeli su mnogi mediji, ali se niti jedan od njih nije osvrnuo na činjenicu da je Gasal osuđen za zločin nad Hrvatima niti da je bio upravitelj logora „Stadion“ iz kojeg je veći dio skupine koja je brojala 21 zatočenika odveden u nepoznato. Dok agonija potrage za tijelima njih 15 još uvijek traje, upravitelja logora kroz kojeg je prošlo 550 zatočenika u Bugojnu se ne stigmatizira, a odavno je reintegriran u društvo.

„Pristup ovom osjetljivom pitanju u BiH je nejednak“, kaže Igor Vrljić, predsjednik OO HDZ BiH u Bugojnu.

Istog promišljanja su i čelnici Udruga proizašlih iz Domovinskog rata Bugojna okupljeni u Koordinaciju udruga. Ogorčeni su kažu jer Gasal uživa ugled u društvu dok agonija mnogih od njih, prije svega obitelji nestalih, još uvijek traje. Bugojno je ne samo zbog Nisveta Gasala, već i činjenice da pravda i dalje zaobilazi glavne kreatore zločina koji uključuju i otvaranje na desetine logora kroz koje je prošlo oko dvije tisuće hrvatskih zatočenika i progon 15 tisuća Hrvata iz ovog srednjobosanskog grada, Dževada Mlaću, predsjednika Ratnog predsjedništva Bugojna i Selmu Cikotića, zapovjednika Operativne grupe Zapad u čijoj zoni odgovornosti je bilo Bugojno. Bugojno je, ističu hrvatski ratni stradalnici i politički predstavnici Hrvata najočitiji primjer selektivne pravde i neujednačene sudske prakse koja BiH udaljavaju od pomirenja i izgradnje trajnog mira.