Splet povijesnih okolnosti htio je da hrvatski narod na isti dan obilježava dvije bitne obljetnice, a to su osnivanje Hrvatske zajednice Herceg Bosne i dan pada i stradanja grada heroja – Vukovara. Iako su s emocionalnog stajališta ove dvije godišnjice različite, njih iznova treba svoditi pod zajednički nazivnik jer su događaji kojih se danas prisjećamo uvelike pridonijeli slobodi hrvatskoga naroda i konačnoj pobjedi u Domovinskom ratu. 

U Grudama, 18. studenog 1991. godine, uspostavljena je Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, sa sjedištem u Grudama, a potom u Mostaru.

U njen sastav ušlo je 30 općina: Jajce, Kreševo, Busovača, Vitez, Novi Travnik, Travnik, Kiseljak, Fojnica, Dobretići, Kakanj, Vareš, Kotor Varoš, Tomislavgrad, Livno, Kupres, Bugojno, Uskoplje, Prozor, Konjic, Jablanica, Posušje, Mostar, Široki Brijeg, Grude, Ljubuški, Čitluk, Čapljina, Neum, Stolac i Ravno.

U Odluci o uspostavi Hrvatske zajednice Herceg-Bosne je naglašeno da će Hrvatska zajednica Herceg-Bosna poštovati demokratski izabranu vlast Republike Bosne i Hercegovine sve dok postoji državna nezavisnost Bosne i Hercegovine u odnosu na bivšu ili svaku drugu Jugoslaviju. Stvaranje obrambene zajednice dobilo je potporu i iz Republike Hrvatske ponajprije zbog teške i neizvjesne situacije u kojoj se ona tada nalazila. Taj dan pao je Vukovar i došlo je do teškog stradanja hrvatskog naroda u istočnoj Slavoniji. Hrvatska zajednica Herceg-Bosna zamišljena je kao tijelo vlasti u funkciji obrane onih dijelova Bosne i Hercegovine gdje su Hrvati bili u većini ili su barem činili značajan udio stanovništva. Osnivači Herceg Bosne vjerovali su da će uspjeti obraniti te prostore. Predsjednik Herceg-Bosne Mate Boban je na pitanje: “Zašto Herceg Bosna u ovom trenutku?” odgovorio:

“Bosna ponosna prestala je biti ponosna. Njenim cestama, željeznicom, eterom njenim – kruži zlo. Ona je okupirana. Hrvatski narod, ponosan narod, morao je učiniti nešto da u tome ne sudjeluje, da da do znanja da to ne želi.”

Stavovi povjesničara i analitičara različitih provenijencija o razlozima uspostavljanja HZ Herceg Bosne su oprečni i neki joj žele prišiti stigmu Udruženog zločinačkog podhvata. Istina je sasvim suprotna jer je Herceg Bosna nastala kao odraz želje za opstojnost Hrvata u BiH nakon što je Alija Izetbegović, “otac” Bošnjaka i tvorac ideje o islamskoj državi u srcu Europe, izgovorio poznatu rečenicu “Ovo nije naš rat”, u vrijeme kada su JNA i srpsko-crnogorski rezervisti razorili i okupirali hrvatsko selo Ravno na jugu BiH.

HZ Herceg Bosna kasnije je prerasla u Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu koju političko Sarajevo osporava i prišiva joj pogrdne epitete, iako je ona nastala kao izraz volje i želje hrvatskoga naroda za slobodom i političkim organiziranjem i nikada nije osporavala Bosnu i Hercegovinu, koliko god to neki željeli prikazati takvim.

Ona je Washingtonskim sporazumom unesena u Federaciju Bosne i Hercegovine, a i danas živo egzistira kao ideal kojim se treba voditi u ostvarivanju pune jednakopravnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini.

Herceg Bosna je u protekle 4 godine vraćena u javni diskurs u onom obujmu koji to i zaslužuje. Na najvišim razinama vlasti o njoj su govorili hrvatski politički predstavnici što nije bilo lako zamisliti prije 10 ili 12 godina.

Ostaje pitanje kada će se stvoriti dovoljan politički kapital da se priča o Herceg Bosni podigne na još veću razinu i o njoj govori u međunarodnim krugovima kao mogućem sredstvu zaštite vitalnih interesa hrvatskog naroda u BiH. Nedavno je na znanstvenom skupu HNS-a kazano da Hrvati u BiH, ako se do sredine iduće godine ne izmjeni Izborni zakon i provede presuda Ustavnog suda BiH koja nalaže omogućavanje izbora legitimnih predstavnika i hrvatskog naroda u Predsjedništvo BiH i u potpunosti u federalni i Dom naroda, imaju pravo aktivirati status quo ante, odnosno pokrenuti proces vraćanja na početno stanje prije potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma. Vraćanje na status quo ante, bude li političke smjelosti i mudrosti, model je kojim bi se Herceg Bosna mogla uvelike revitalizirati.