Marija Pinjuh mlada je majka iz Širokog Brijega nadaleko poznata po svojoj iznimnoj društvenoj angažiranosti. Osim što se ističe kao organizatorica brojnih uspješnih humanitarnih akcija, Marija redovito brojne Facebook prijatelje počasti emotivnim pričama i pjesmama inspirirana tragedijama hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.  

“Idite ti i djeca na more dok se ovo malo ne primiri. Neće se ovo oduljit, neće bona nitko ratovat, kome je do prosipanja krvi?” – tako sam svoju Milku i djecu ispratio na autobus.

Doista, dok su bili na obali nije zaratilo, a ja iskoristim ono malo slobodnog vremena i odem kod svojih do Busovače. Moram braću vidjeti.

Tri sestre i ja u Vukovaru, a njih petorica i sestra u Bosni.

Dobro je, vidio sam ih, objasnio sam im šta se događa kod nas jer ni televizija nije sve prenosila.

Dok sam im pričao šta se događa u Hrvatskoj, sa nevjericom mi pričaju da se isto ili slično sprema mojoj Bosni.

Bože, jesam li dobro odlučio?

Bože, samo da ih vidim žive i zdrave kad ovo sve prođe!

Oni ostaše svi mladi i zdravi k’o rose na pupoljcima!

Upozorio sam najmlađeg brata da ne trči uvijek prvi. Mlad, srčan, čestit, treba ga na oku držat.

Dobra Mara, moja pomajka, poljubi me i prekriži, suza joj se niz obraz skotrljala kao najljepši dijamant koji je pod svjetlom. Obrisah joj suzu i rekoh:

“Mare, ne plači, brzo ćemo se vidjeti”

Moj otac, moj dobri otac koji je sa svojih deset prstiju nas desetero odhranio i na pravi put izveo zagrli me i reče:

“Čuvaj se sine, tamo ti je kuća a ovdje ti je dom! Ne može jedna krv u dvije Domovine!”

“Oče ne brini, znaš da nikad ništa ne bih učinio da te rastužim!”, odgovorih.

Blagoslov mi dadoše i ja polako otiđoh kući.

Moj Dunav teče i protiče – silovit, a opet nježan – divlji, a opet krotak!

Izgleda da se primirilo.

Vratiše mi se djeca i ljubav mog života. Kažu da se svašta i na obali priča, ali neće biti rata.

Par dana nakon toga je počelo.

Srušio se pakao na zemlju.

Olovo pada, cigle se ruše, zemlja pod nogama puca, umjesto Vučedolskih golubica avioni lete, umjesto pjeva ptica metci zvižde!

Sa svakim treptajem oka po nekoliko granata je padalo!

Bože šta mi je u Busovači, kako su mi braća i roditelji?

Samo da ih opet vidim, posebno najmlađeg. Niti mi možemo vijesti poslati, niti vijesti možemo primiti, a Dunav teče…

Mirni tok Dunava poremeti neki metak, neka granata, ali Dunav teče – silovit i lijep daje nam snagu!

Danima mi djeca i žena sunca ne vide, sjede u skloništu i mole se da što prije ovaj pakao završi! Dani pređoše u tjedne, nižu se, sve teži od težeg.

Bože šta mi je sa braćom?

Koliko krvi oko mene! Ovo je pakao na zemlji! Sve što je postojalo u mom Vukovaru više ne postoji. Samo Dunav teče i stoji vodotoranj. Izranjavano srce moga grada stoji, a sve dok vodotoranj stoji i moj Vukovar postoj!

Jedan dan sve stade. Granata je pala preblizu. Ranjen sam. Ne brini oče, neću te rastužit!

U bolnici sam.

Ne mogu prestat mislit na mlađeg brata. Nemiran sam, nešto se dogadja!

Bože koliko tuge oko mene, toliko smrti i boli ne može stati ni u jednu bolnicu!

Došao je i taj dan…

Svi dobro znate taj datum, 18. studenoga, jedan od najstrašnijih te, ne tako davne, ’91. godine.

Vika i zveckanje noževa kroz bolnicu, pijani smijeh i krvoločni urlici daju uvod u našu sudbinu.

Sinišin glas se više ne čuje sa radija utjehe.

Ulazi on – Šljivančanin!

Izdaje par kratkih naredbi, a vjerni krvoloci slijepo slušaju.

Mladi, stari, djeca, pokretni, nepokretni, ranjeni, civil, vojnik… – razlike nema u njihovim očima.

Teškim koracima smo stigli na Ovčaru. Poznajem je kao svoj dlan, ta ravnica, ta nepregledna površina izorana granatama sada izgleda jezivo.

Nas je tu 200.

Naredba je jasna:

“NITKO NE SMIJE OSTAT ŽIV!”

Osvrćem se oko sebe, u moru ljudi zavijenih glava, bez dijelova tijela najtužnijih sudbina i samo molim Boga da ne vidim svoju djecu i svoju ženu.

Molim te, Bože, uzmi mene poštedi civile!

Svi mi, nas 200 imena i prezimena, očeva, majki, djece, sinova i kćeri, baka i djedova, svi smo ubijeni!

Ubiše nas na najsvirepiji i najpodliji mogući način! Kukavički!

Mi smo temelj i žrtva Vukovara!

Mi smo temelj Hrvatske Republike!

Mi smo posijani na Ovčari taj dan da bi danas Vi imali svoju slobodnu zemlju!

Nije nam žao! Mi smo Vukovar!

Ostali smo ponosni i u trenutcima smaknuća!

Molili smo “Vjerovanje” i “Zdravo Marijo”, čuvajući krunicu u malom džepu tik uz srce.

Naša smrt nije bila dovoljna, naša izmasakrirana i nabacana tijela jedna preko drugih u ogromnoj rupi nisu im bila dovoljna. Doveli su bagere. Tragove je trebalo sakrit.

Poravnali su nasa tijela da iz nas raste njihov Vukovar.

Sada me ništa ne boli, slobodan sam! Straha za sebe nemam, sve je završeno i prošlo!

Moja Milka i moja djeca, dijelovi srca moga, moj Kićo i moja Martina su spašeni! Imali su sljepilo od mjeseci provedenih u tami podruma. Fizičke posljedice tog pakla su na njima minimalne. Hvala ti Bože na toj utjehi.

Nisam se plašio za sebe koliko za njih da ih čizma smrti ne pronađe u tom tamnom podrumu.

Putujem tako i pratim moju braću.

Misle na mene, ne znaju ni da sam bio ranjen. Znaju da je Vukovar pao!

Otac mi i dalje vjeruje da ga nikad ni s čim neću rastužit.

Bore se i moja braća po Bosni, po sestri Hercegovini. Brane i krvare.

Krajem prvog mjeseca moj najmlađi brat biva ranjen, gledam ga kako umire…u jednom trenutku ga vidim ispred sebe. Zagrlišmo se i tada mu rekoh:

“Nije tvoje vrijeme brate, ja sam ovdje i bit će dovoljna moja krv za naše dvije Domovine! Vrati se, nemoj i ti oca rastužit!”

Ne sjeća se on toga, to su posebni trenutci koje mi nestali imamo.

Krajem četvrtog mjeseca ’93-će i drugi brat je teško ranjen.

Bože spasi ga, nemoj da se otac rastužuje!

Koliko boli u jednom roditelju.

Spašeni su, moja braća, moji Ilko i Ivo!

Borili su se časno.

Prolišmo jednu krv za naše dvije Domovine!

Stoji Vodotoranj, silni Dunav protiče, na Ovčari je godinama bila magla!

Muk i tišina!

Veo tajne je prekrivao naša tijela sve do 1996. godine.

Moji nikad nisu htjeli razmišljat o mojoj sudbini na taj način. Nije bilo poveznice da sam završio na Ovčari, u masovnoj grobnici. Zvala su braća poznanike po Srbiji da se provjere zatvori, uvijek isti odgovor:

“Slavko nije upisan nigdje!”

Agonija im tada prelazi u noćnu moru.

Nekad u 2002 godini sestra daje krv za uzimanje DNK uzorka iz ostataka tijela sa Ovčare. Otac moj i dobra Mara nisu dočekali moj pokop.

Tata je je umro 8.8.2002., a dobra Mara mjesec dana nakon njega. Moje su kosti identificirane 3 mjeseca nakon očeve smrti.

Dostojno sam pokopan, vratiše dostojanstvo mojim ovozemaljskim ostacima.

Moja Milka, moji Kićo i Martina sve podnesoše stojećki i ponosno. Njihova bol i nedostajanje je samo njihovo. Njihova tuga je samo njihova! Njihova ljubav prema meni je nemjerljiva! Moja ljubav prema njima je silnija od silnog Dunava!

Volim vas!

Žao je tati što vas nije više grlio, žao mi je svake svoje očinske strogoće, žao mi je što vas na mature ne ispratih, žao mi je što vas je majka morala dizati bez mene! Žao mi je što ste Vi anđeli najneviniji morali vidjeti sve strahote rata!

Moja Milka, moj heroj! Moj oslonac! Najhrabrija žena na svijetu, podiže sama najbolju djecu!

Hvala ti anđele moj!

Pokloniše mi se braća i sestre, svi su suze isplakali za mnom. Najteža slutnja im se ostvarila.

Hrvatska vojska 2012. godine ide na hodočašće Majci Božijoj u Lourdes u Francusku. Sa njima je i moj brat Damir. Tada je čuo moje ime u priči vojnika, pripadnici HOS-a su spominjali “Bosanca” – to sam vam bio ja.

Priložiše tada sliku Majci Božijoj jer sam kao ranjenik ubijen u padu Vukovara.

Brat je tada pao na koljena, vidjevši me na slici nepoznatih ljudi, moje braće po oružju, mene, njima nepoznatog, pod imenom Slavko!

Ja sam Satnik Slavko Milić!

Moju zadnju fotografiju u obrani Vukovara je uslikao Damir Markuš!

Dao sam život za slobodnu Hrvatsku! Vidio sam pakao za života! Doživio sam Vukovarsku bolnicu! Divio se vodotornju, plakao za ubijenom djecom Vukovara, pomagao ranjenim braniteljima!

Ja sam Hrvatski branitelj iz Busovače! Moje ime je u muzeju, moja krv je u Vukovaru!

U tišini noći i mrzlog jutra, Dunav šušti naša imena.

Vučedol nas grli, a Vodotoranj stoji, još uvijek ponosito stoji!

Ja sam jedan od bijelih Križeva, ja sam otac, sin i brat! Ja i moja braća smo dali jednu krv za dvije Domovine!

Ja sam ratnik i znam sve tajne Vukovara!

Nikada nas ne zaboravite!

Sjetite nas se na svaki zvuk tamburice, na svaki zvuk Lijepe Naše, na svaki spomen Hrvatske! Sjetite se nas!

Na našim križevima raste naš Vukovar, a ne njihov!

Mi smo Vi!

U spomen i duboko poštovanje Satniku Slavku Miliću iz Busovače, stanovniku i branitelju grada Vukovara, te svim vojnim i civilnim žrtvama grada heroja i njihovim obiteljima.