Sud Bosne i Hercegovine osudio je trojicu pripadnika Vojske Republike Srpske na ukupno 21 godinu zatvora za ratne zločine nad zatočenim Hrvatima i Bošnjacima s područja Hercegovine koje su počinili kao zapovjednik i stražari u zatvoru u Bileći.  

Kazneno vijeće Suda Bosne i Hercegovine osudilo je nekadašnjeg zapovjednika straže u zatvoru u Bileći Borisa Bošnjaka na 10 godina zatvora, a stražare Miodraga Grubačića i Iliju Đajića na zatvorske kazne u trajanju od od pet, odnosno šest godina.

Prema optužnici oni su sudjelovali u premlaćivanju zatočenika u nekadašnjoj vojarni “Moša Pijade” u Bileći, te su omogućivali drugima da ulaze i tuku zatvorenike.

Bošnjak je, prema optužnici, bio pripadnik Sedmog bataljuna Vojne policije Vojske Republike Srpske (VRS) i obavljao je dužnost zapovjednika straže u navedenom zatvoru.

Djelomično oslobođeni za zločin protiv čovječnosti

Optuženi su djelomice oslobođeni optužbe da su u okviru širokog i sustavnog napada vojnih, paravojnih i policijskih snaga Republike Srpske, usmjerenog protiv civilnog bošnjačkog i hrvatskog stanovništva općina Mostar, Gacko, Nevesinje, Bileća i Stolac vršili progon, te nečovječno postupali u namjeri nanošenja velike patnje kod više osoba čime bi počinili kazneno djelo zločina protiv čovječnosti.

Za zločine u Bileći počinjene 1992. godine ranije su pravomoćno osuđeni pripadnici Vojske Republike Srpske Goran Vujović na šest, Miroslav Duka na 12 i Željko Ilić na pet godina zatvora. Vuković, Duka i Ilić su proglašeni krivima za mučenja, premlaćivanja i zlostavljanje civila bošnjačke i hrvatske nacionalnosti u Stanici javne sigurnosti i Đačkom domu u Bileći. Jedan od zatočenih je od posljedica premlaćivanja umro.

Za Miroslavom Dukom, koji se nije odazvao na poziv sudskih tijela za izdržavanje dvanaestogodišnje kazne, raspisana je tjeralica.

Zločin u Bileći – svjedočanstva

Na području općine Bileća tijekom rata formirano je više zatočeničkih objekata, među kojima su bile Kasarna, Stanica javne bezbjednosti (SJB) i Đački dom. Kroz te objekte prošlo je više od 2 000 hrvatski i bošnjačkih civila koji su prošli strašne torture.

Mujo Tucaković ispričao je da je uhićen krajem travnja 1992. na području Čapljine i nakon toga zatvoren u Kasarni u Bileći, gdje je bio do sredine kolovoza iste godine. 

“Udarali su me vojničkim čizmama, drvenom i električnom palicom po leđima, glavi, nogama… To je njihovo iživljavanje bilo veliko”, ispričao je Tucaković za Justice report, dodavši da mu je od premlaćivanja oštećen vid. 

Svjedok A-1 ispričao je kako je u srpnju 1992. godine zatvoren u Đački dom u Bileći. Tu je, kako tvrdi, bio oko mjesec dana, pa je prebačen u zgradu policije, gdje je bio još pola godine. 

“Prvu noć kada sam doveden ruku vezanih bodljikavom žicom, udaran sam nogama, rukama i željeznim šipkama. Lomili su mi ruku i nogu. Imao sam potres mozga”, prisjetio je svjedok, istaknuvši da mu je najveće poniženje bilo kada je natjeran da “liže WC”.

Prema njegovim riječima, tom WC-u se nije moglo prići jer je nuždu u njemu vršilo 60 ili 70 vojnika. 

“Natjerali su me da golim rukama čistim onu rupu, nakon toga da saperem, a onda da ližem”, ispričao se svjedok kojem je dodijeljen pseudonim A-1.

On je ispričao kako je tijekom zatočeništva proveo 123 dana u samici, odakle su ga jedne noći odveli u kancelariju, gdje su mu oči poprskali sprejem, od čega je oslijepio.

Prema izjavama logoraša poznato je kako je bilo i seksualnog zlostavljanja, ali o tome niko ne želi govoriti.

“Znam za jedan slučaj da su ženu postavili na stol i tjerali zatočenike da se nad njom iživljavaju. Zatočenici su morali vršiti seksualno nasilje nad njom, a svi oni koji nisu mogli to uraditi bili su žestoko fizički maltretirani,” ispričao je jedan od logoraša.

Svjedocima se, uglavnom prije svjedočenja prijetilo, a mnogi su i odustajali od svjedočenja zbog toga jer je trebalo puno vremena do presude, zbog čega su gubili nadu u pravdu.

Ono što je još gore za žrtve ratnog zločina je nedostupnost ratnih zločinaca pravosudnom sustavu.