Zoran Matković stolnoteniski je sudac u ranim pedesetima. otac je dvojice sinova; Luke i Ivana. U Mostaru s obitelji živi posljednjih 26 godina, a u rodnom Konjicu ima kuću i imanje na kojem uzgaja voće i povrće. Tamo ide barem jednom tjedno. Konjic je napustio nakon rata u kojemu je, kao zarobljenik, u logoru proveo gotovo pola godine.  

Zoran je čovjek koji je preživio horor jednog postojanja. On je čovjek koji ne mrzi.

„Bio sam zarobljen s ocem, bratom, ujakom i najboljim prijateljem. Imao sam 23 godine tada, a Slaven, najbolji prijatelj, 24. On nije preživio. Vidio je stvari koje nije smio. Skinuli su ga snajperom ravno u srce. Imao je jednogodišnjeg sina. Imao je 24.“ – Zoran Matković, svibanj 2020.

Pedesetak muškaraca iz sela u blizini Čelebića zarobljeno je  25.04.1993. Pokušali su pružiti otpor neprijateljskim snagama i obraniti svoje selo. Borili su se 15 dana. Kada im je nestalo municije predali su se španjolskom UNPROFOR-u koji je obećao odvesti ih na slobodan hrvatski teritorij, no umjesto toga – predali su ih snagama tzv. Armije BiH. Idućih šest mjeseci proveli su kao roblje, dok je 200 civila u selu ostalo – zarobljeno.

„Jedan naš, Marinko Pandža,  se predao  kako bi spasio naše živote. Njegovom brutalnom ubojstvu svjedočili su njegovi maloljetni sinovi. Udarili su ga, krvnički, nogom u prsa tako da mu je krv išla na uši i usta, zatim su mu ispaljena dva metka u stomak, da izdahne u mukama… „

„Sve to je sve vidio moj prijatelj Slaven. Mi smo šutjeli o tomu... Ubrzo su nas poslali na rad. Dali su nam da kopamo bunker ispod mitraljeskog gnijezda, dok oni pucaju po našima… Stajali smo jedan do drugog kad ga je kroz srce pogodio snajper.  Potrčao je desetak metara i – pao mrtav. Izdahnuo mi je na rukama. Njegovo tijelo snio sam u Orahovicu i sahranio ga noću. Nad njegovim grobom izmolio sam blagoslov za njegovu dušu. Nisam mogao dozvoliti da ga zemlja prekrije tek tako….“

Nakon povratka u logor, u sportsku dvoranu u Konjicu, dolaze pripadnici jedinice 'Crni labudovi' iz Sarajeva.  Zorana su tukli dok ne bi ostao bez svijesti. Čupali ga za bradu do gole kože. Zoran udarce ne pamti. Kaže da ih, od silne tuge, nije niti osjetio.

„Nisam osjećao bol. Sve što sam mogao osjetiti bio je gubitak Slavena. Na sudu sam kasnije svjedočio o tomu. Objasnio sam zašto je Slaven ubijen.“ – Zoran Matković, svibanj 2020.

Zoran je bio ključni svjedok u dva sudska procesa pred Sudom BiH. Na temelju njegovih iskaza osuđeni su zapovjednik logora i ubojica Marinka Pandže.

„Nije mi bitna njihova kazna, bitno mi je da se ispriča strašna istina o logoru kojeg bošnjačka komponenta uporno naziva sabirnim centrom. To nije bio logor. To je bilo mučenje!“

U podrumskoj prostoriji, dimenzija 10X5m, bez ventilacije i sanitarnog čvora – boravilo je 70 hrvatskih zarobljenika. Samo  goli zidovi i bezdušnici pred vratima. Nije bilo hrane niti vode. Zoranova majka bi prešla deset kilometara pješice da svojoj obitelji donese hranu. Zapovjednik nije dopuštao. Hranu su bacali. Crveni križ ih je dva puta obilazio i tada bi pisali pisma svojim članovima obitelji. Crveni križ nije izvještavao o uvjetima u logoru, a po njihovu dolasku – ranjeni i nemoćni su skrivani u kraj prostorije.

„Kad je trebala biti razmjena nas 30 je odvedeno na Bradinu gdje nas je dočekala Handžar divizija. Brata i mene su poveli, a otac je razmijenjen. Načulo se da je plan da budemo likvidirani. Tamo su nas tukli, psihički emotivno zlostavljali na sve moguće načine. Tjerali su me da skačem na glavu s visine od 2 metra, da nosimo vrčeve s kamenjem i trčimo, igrali su se s nama… Da čistimo objekte, da pločice noktima paramo. Uzimali nam krv i gušili me u potoku; plitkom i muljavom.  Tada sam rekao – Ubij me! Više, ne mogu!“

Nakon dva dana su ih razmijenili.  Vodio ih je zlostavljač i cijelim putem pucao puškom u tlo, od bijesa.

 „Rekao mi je tada 'kako ćeš se ti meni svetiti',  a znao sam da neću. Već sam mu bio oprostio.“ – Zoran Matković, svibanj 2020.

Dvojica iz Zoranove skupine su izgubila život u zarobljeništvu u logoru. Bilo je mnogo ranjavanja, a po završetku rata i pet samoubojstava bivših zarobljenika logora.  Dvadesetak ih sada živi s teškim psihičkim poremećajima , na lijekovima.

„Uz obitelj, krunicu i obiteljsku molitvu sam stekao psihičku snagu. Nisam se bojao. Molitva je sve.

Ne osjećam napetost. Sudac sam u stolnom tenisu i često sam u Sarajevu, Tuzli i Zenici. Strah postoji za djecu, ali prekrižim se i kažem 'U božje ruke'. Znam da je plan bio da svi pređemo u Armiju. Ja sam rekao da sam Hrvat i da ću s Isusovim križem - i poginuti kao Hrvat!“

Zoran se često prisjeća svoga oca.

„Otac nas je odgojio da nema mržnje, samo opraštanje. Nisam nikad nikako zlo napravio. Najljepše je biti čiste savjesti. Čitav rat sam nosio pušku, ali nikad mi nije palo na pamet pucati na džamiju, nečiju kuću, ili ne dao bog  - dijete. To je za mene bila svetinja. Među nama je bilo pojedinaca koji su činili zlo. Oni su za mene zločinci.“

Upitala sam Zorana, za kraj, što misli zašto ljudi koji nisu imali dodira s ratom danas potiču na sukob?

„To je zlo koje se nalazi u ljudima i kada zlo proradi onda nestaje ljudskost. Osnovni razlog je politika. Svaki mali narod je u jednako teškoj situaciji.  Najviše me boli to što moj hrvatski narod, koji je preživio grozne stvari, se u javnosti prezentira kao neiskren. Nismo imali sredstva informiranja.“ – Zoran Matković, svibanj 2020.