U logoru Armije RBiH u Muzeju Bitke za ranjenike u Jablanici od 15. travnja 1993. do 1. ožujka 1994. godine bilo je zatočeno oko 800 Hrvata, pripadnika Hrvatskog vijeća obrane i civila Grabovice, Drežnice i Doljana. 
Karlo Marić, predsjednik Hrvatske udruge logoraša Domovinskog rata u BiH u razgovoru za hercegovina.info prisjeća se dana zatočeništva u logoru, te tortura koje je pretrpio od pripadnika Armije BiH.
“Bez ikakvog obrazloženja Hrvate su u logor počeli dovoditi 15. travnja, a 10. svibnja kada je napadnuto selo Grabovica gdje sam ranjen i zarobljen dovedeno je i nekoliko zarobljenika koji su tamo bili uhvaćeni. Vojnici su u logoru bili posebno istureni, pripadnici HVO-a su bili izloženi torturama, premlaćivanju, ubojstvima, a žene su silovane.
Kada je Armija BiH napalo selo Grabovicu bio sam zapovjednik Samostalne satnije. Napada je bio žestok sa daleko većim brojem vojnika i tenkovima, te nije bilo nikakve mogućnosti da se obranimo. Opisat cu vam trenutak kada sam zarobljen. Armija BiH je uzela transporter našim pripadnicima vojne policije koji su pobjegli svjesni da nemaju šanse boriti se s brojnijim protivnikom. Sa transportera je otvorena rafalna paljba iz PAM-a u kojoj sam lakše ranjen. Tu smo se predali.
Kada sam rekao kako se zovem. On me pogledao i rekao: A ti si Karlo Marić i zatim me uhvatio za kosu, oborio na zemlju i onda su me tukli. Slomili su mi dva rebra, kosti lica, donju čeljust. Tada me spasio jedan bolničar koji je kada su dovodili njihove ranjenike rekao vozaču Hitne pomoći: 'Karlo je za bolnicu, povezi i njega'.
Uvečer su me doveli u bolnicu i tada sam čuo galamu u hodniku. Vojnika su davili tražeći gdje sam ja, čuo sam povike 'gdje je onaj ustaša iz Grabovice'. Onda su ušli u moju prostoriju u kojoj sam ležao zatvorenih očiju koje su bile krvave. Vikali su i psovali mi majku, 'tko te pustio ovdje, što te nisu ubili, sada ću te ubiti', bile su njihove riječi. Izvadio je pištolj, stavio mi na čelo i mislio sam gotovo je. Nije opalio. Tako sam bio mjesec i nešto dana bio u bolnici i otišao u Muzej Bitka za ranjenike u Jablanici.
Nakon pet dana u Muzej je došao Nihad Bojadžić, zamjenik zapovjednika odreda Zulfikar sa vojnikom Debom. Rekao mi je da izađem i legnem i stavim ruke iznad glave. Onda me je vojnik petom udario u predjelu bubrega i počeo skakati po meni. Bojadžić je to gledao, a neznam koliko je trajalo jer je djelovalo kao cijela vječnost. Ležanje na tom betonu trajalo je 36 sati, nisam mogao ustati od bolova.
Vojnicima su govorili stražarima da zovnu doktora i uvečer je on došao i dao mi injekciju da malo ublaži bolove. Dugo je trebalo da dođem sebi“, prisjetio se u razgovoru za hercegovina.info Karlo Marić.
Logor „Muzej“ osnovan je od strane ratnog predsjedništva općine Jablanica 15.04.1993. godine, kada su uhićeni i u logor dovedeni prvi Hrvati bez ikakva obrazloženja o razlozima uhićenja.
Do danas nitko nije procesuiran po zapovjednoj odgovornosti za zločine počinjene u ovom logoru.
To je nevjerojatno, nitko nije kažnjen za bol i patnju koju su pretrpljeli logoraši. Zna se tko je sve organizirao. Ratno zapovjedništvo je donijelo odluku da se eksponati iz muzeja sklone i formira logor.
Alija Izetbegović je u svom obraćanju na Savjetu islamskih zemalja tvrdio da oni nisu imali logore. Kada smo imali jedan sastanak logoraša nama je glavni tužitelj Goran Salihović rekao kako mi nismo bili u logorima, nego su to bili sabirni centri. To vam kaže glavni tužitelj što će onda reći drugi.
Međunarodnom tribunalu smo nudili svjedoke, ali ih nisu uvažili. Hrvati su u logorima silovani, premlaćivani, dva puta ima je vađena krv u mjesec dana, a oni to nazivaju sabirnim centrima. Totalno smo nezadovoljni radom tužiteljstva“, naglasio je Marić.
Karlo Marić u logoru je proveo 296 teških dana od čega 68 dana samice. Teška premlaćivanja ostavila su veliki trag na ovog čovjeka koji danas komunicira s ljudima uz pomoć govornog aparata.
preuzeto sa www.hercegovina.ifo
Knjiga
