Bileća je locirana u istočnoj Hercegovini. Po popisu stanovništva prije rata je bilo 13.269 žitelja, od čega oko 80.3% Srba ; 14.7% Muslimana i 5 % ostalih. Na području Bileće bilo je nekoliko mjesta zatočenja : Hall, policijska stanica, internat, civilni zatvor, đački dom , podrum, logor, škola rezervnih oficira i vojne barake.

Srpske snage su zatočenike dovodile iz Mostara, "sjevernog kampa", uglavnom noću. Držali su ih u podrumu. Zatočenicima su prijetili klanjem, tukli ih ispitivali i prisiljavali na potpisivanje lažnih   izjava. Nakon nekog vremena zatočenici su preseljeni u prostorije na katu gdje su bili ranije zarobljeni zatočenici. U jednoj sobi je bilo oko 50 zatočenika. Zatočenike su s vremena na vrijeme   selili u podrum, pa nazad na kat. Prema izvješćima, od lipnja do prosinca 1992. u tri navrata su dovođene grupe zatočenika, uključujući žene i djecu. Policijska stanica / centar zatočenja   (potvrđeno iz više izvora uključujući ICRC2 )

 Prema mnogim izvješćima Srbi su mnoge dovodili prvo u policijsku stanicu. Zatočenici su bili smješteni u prostorijama od 9 kvadratnih metara u grupama od po 13 osoba i u 12 i 16 kvadrata po   16 osoba. Nakon prvih ispitivanja razmještani su po drugim mjestima zatočeništva. U kolovozu 1992, pred dolazak predstavnika CESC3, zatočenici koji su bili pretučeni, prebačeni su u bolnicu na   7 dana. 19. prosinca 1992, pod supervizijom ICRC-a 52 osobe su prebačene iz Bileće u Crnu Goru .

 Civilni zatvori (potvrđen od ICRC 7.11.1991. i US Government)

Šef policije Miroslav Duko bio je odgovoran i za zatvore. Ženama je dozvoljeno donositi hranu ali ne i razgovarati sa zatočenicima. Kad bi netko progovorio oduzimana im je hrana. Prostorije su   bile pretrpane sa 50 zatočenika. Međunarodni crveni križ je u dva navrata pokušao posjetiti zatočenike, ali ih je svaki puta otjerao predsjednik općine Bileća tvrdeći kako nema zatočenih. U   kolovozu 1992, predstavnici EPU5 uspjeli su posjetiti zatvor i izvući sve pretučene, bolesne i ranjene u bolnicu. Nakon toga je dozvoljeno i ICRC-u posjeta i popisivanje zatočenih. Između ovih   posjeta zatvoru, "Beli orlovi" su pucali po ćelijama u zatvoru i ranili neke zatočenike. ICRC nije dobio dozvolu za posjetu ranjenika smještenih u bolnici.

 

Đački dom (potvrđeno od US Department 12.6.1992)

  Vojne barake - JNA oficirska škola

Dvorana (potvrdio BNMO )

- srpske snage su zatočenike dovodile iz Mostara, "sjevernog kampa", uglavnom noću. Držali su ih u podrumu. Zatočenicima su prijetili klanjem, tukli ih ispitivali i prisiljavali na potpisivanje lažnih izjava. Nakon nekog vremena zatočenici su preseljeni u prostorije na katu gdje su bili ranije zarobljeni zatočenici. U jednoj sobi je bilo oko 50 zatočenika. Zatočenike su s vremena na vrijeme selili u podrum, pa nazad na kat.

Prema izvješćima, od lipnja do prosinca 1992. u tri navrata su dovođene grupe zatočenika, uključujući žene i djecu.

Policijska stanica / centar zatočenja (potvrđeno iz više izvora uključujući ICRC)

- prema mnogim izvješćima Srbi su mnoge dovodili prvo u policijsku stanicu. Zatočenici su bili smješteni u prostorijama od 9 m2 u grupama od po 13 osoba i u 12 i 16 m2 po 16 osoba. Nakon prvih ispitivanja razmještani su po drugim mjestima zatočeništva.

U kolovozu 1992, pred dolazak predstavnika CESC3, zatočenici koji su bili pretučeni, prebačeni su u bolnicu na 7 dana. 19. prosinca 1992, pod supervizijom ICRC-a 52 osobe su prebačene iz Bileće u Crnu Goru .

Đački dom (potvrđeno od US Department 12.6.1992)

- predstavnici CSCE posjetili su ovaj zatočenički logor 2.11.1992. i pronašli 74 muslimanska zatočenike. Đački dom je bio pod upravom srpskih vlasti.

Podrum (potvrđeno od Mazowieckog )

- podrum sa prostirao na 120 m2 i imao je samo tri mala prozora. Srbi su u njemu držali 170 zatočenih Hrvata i Muslimana. Noću bi stražari zatvorili prozorčiće i upalili reflektore od 2000 wat-a, što je dovodilo do dehidracije zatočenika. Vodu bi dobili tek idućeg dana popodne.

Logor (potvrđen od National Organization for Victims Assistance)

  logor u kasarni - Bileća

- barake su se prostirale na otprilike 120 m2, pod je bio drven i prekriven tankim tepisonom. Broj zatočenika u barakama kretao se oko 2.600 osoba. Zatočenici su dovođeni u logor iz Gackog i ostalih mjesta. Mlađe muškarce su držali u prizemlju. Nakon posjete ICRC-a, Srbi su odveli dio zatočenika (u dva autobusa) 78 km od Stolca i tamo ostavljeni. Drugi svjedok navodi kako su ga doveli kamionom u logor gdje je bio zatočen sa 160 muškaraca. Zbog prenatrpanosti, kad bi ležali na podu, noge su im bile jedne preko drugih. U 5 ujutro bi dobili po pola litre vode po zatočeniku za cijeli dan. Imali su dvije kante za uriniranje u istoj prostoriji. Kante su konstantno bile prepunjene.

Škola rezervnih oficira (potvrđeno od US Department)

- locirana sa zapadne strane ceste od Bileće prema Trebinju na ulasku u Bileću. Koristila se kao logor od 12.6.1992, sa svih strana je bila okružena zidom. 1992 godine zapovjednik logora je bio oficir SDB9 kojeg su, navodno, kasnije ubili vlastiti ljudi. Drugi komandant logora je bio general Stubičević kojeg je naslijedio general Stanković. Navodno ga je trebao naslijediti general Vujević, koji je to odbio kad je vidio žene i djecu u logoru. Oko 130 zatočenika je prebačeno u drugi logor na jugoistoku od Titograda, negdje na moru. ICRC je izvjestio kako su 5.10.1992. godine 109 zatočenika prebacili u Crnu Goru.

Vojne barake /JNA oficirska škola (potvrđeno iz više izvora)

- prema izvješćima BDD10 tima, zatočeno je bilo najmanje 3.000 muškaraca hrvatske i muslimanske nacionalnosti, strogo čuvanih. Zatočenici su spavali na betonskom podu bez madraca i deka. Srbi su zatočenike razmjenjivali za svoje zarobljene. Veliki broj zatočenika je prebačen u Titograd. Zatočenici su teško premlačivani, mnogi do smrti. Čuvari bi parkirali kamione kraj baraka i "turirali" kako se ne bi čuli krici. U noći 27.4.1992 , na smrt je pretučeno 13 zatočenika. Tjela su u plastičnim vrećama otežanim sa kamenjem, odnešena u bunker. Sutradan su odvežena helikopterom do Dubrovnika i bačena u more.