Na današnji dan 1993. godine u Grudama, prije 33 godine, Hrvatska Zajednica Herceg-Bosna prerasla je u Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu.

HRHB je bila izraz težnje hrvatskog naroda i tadašnjeg hrvatskog političkog vodstva za stvaranjem stabilne i prosperitetne nacionalne, kulturne, gospodarske i političke zajednice u Bosni i Hercegovini, koja bi Hrvatima omogućila institucionalnu i političku zaštitu te ravnopravnost.

Hrvatska Republika Herceg-Bosna izrasla je iz Hrvatske Zajednice Herceg-Bosne, a njezino osnivanje odvijalo se u kontekstu međunarodnih mirovnih nastojanja, što je bilo vidljivo i kroz Owen-Stoltenbergov mirovni plan za okončanje rata u BiH.

Unatoč pokušajima da joj se kroz različite političke narative pripišu isključivo negativne konotacije, HRHB je za svoje zagovornike predstavljala institucionalni okvir kroz koji su Hrvati nastojali osigurati političku, kulturnu i institucionalnu ravnopravnost s druga dva konstitutivna naroda u BiH.

HRHB nije nastala s ciljem osporavanja Bosne i Hercegovine, kako se često prikazuje u dijelu javnog prostora, već je njezino političko nasljeđe bilo dio procesa koji je vodio prema Washingtonskom, a potom i Daytonskom mirovnom sporazumu te današnjem ustavnom uređenju Bosne i Hercegovine.

33 godine poslije, važno je o tom razdoblju govoriti odgovorno, bez jednostranih narativa i bez prešućivanja povijesnog konteksta u kojem je nastala.

Napravi li se retrospektiva 33 godine unazad, jasno se vidi da su Hrvati u BiH ostali i opstali jedino ondje gdje je bila Hrvatska Republika Herceg-Bosna, dok su na drugim područjima s većinskim bošnjačkim i srpskim stanovništvom svedeni na razinu statističke greške. Zbog toga ju treba promatrati kao političku ideju i misao vodilju za ponovno ostvarivanje pune jednakopravnosti koja je narušena puzajućim promjenama duha i biti daytonske BiH. To se najbolje očituje kroz nemogućnost Hrvata da izaberu legitimne političke predstavnike na svim razinama vlasti pa zbog toga imamo Komšića u četiri navrata u Predsjedništvu BiH te razne anomalije u domovima naroda i državnog i federalnog parlamenta.

U posljednjih desetak godina baština Herceg-Bosne vratila se u javni diskurs i politički predstavnici Hrvata ne libe se afirmirati nasljeđe HRHB kao podlogu za vraćanje u daytonske okvire i punu participaciju političkih prava Hrvata.

Za prosperitet područja koja su bila dio HRHB-a ključni su demografska obnova, ulaganje u gospodarstvo i obrazovanje, kao i izgradnja i daljnji razvoj strateških institucija poput Sveučilišta u Mostaru, Sveučilišne kliničke bolnice Mostar, Hrvatskog narodnog kazališta i drugih. Jednako važno je jačati institucionalnu povezanost između većinski hrvatskih županija te jedinica lokalne samouprave u kojima žive Hrvati, kao i pružati podršku projektima u mjestima u kojima su hrvatske zajednice malobrojne.

Ostaje pitanje kada će se stvoriti dovoljan politički kapital da se priča o Herceg-Bosni podigne na još veću razinu i o njoj govori u međunarodnim krugovima kao mogućem sredstvu zaštite vitalnih interesa hrvatskog naroda u BiH, ali i kao dijelu mozaika koji nedostaje da bi BiH mogla opstati i prerasti u uređenu proeuropsku zemlju.