Banja Luka je grad u zapadnom dijelu Bosne i Hercegovine, smješten na rijeci Vrbas. Po veličini je drugi grad u cijeloj Bosni i Hercegovini, a mnogi ga smatraju jednim od njenih najljepših gradova. Upravno je središte Republike Srpske, te privredni i kulturni centar ovog dijela Bosanske krajine.
Na području Banja Luke bilo je više logora za Hrvate te je ovdje pobrojan samo jedan dio. 

Manjača.

Logor juzno od Banje Luke. - Predstavnica Visokog komesarijata UN-a za izbjeglice u Ženevi izjavila je kako su Srbi uspostavili novi logor južno od Banje Luke. Tamo se vise od 6.000 ljudi drži na otvorenom, zagrađeni bodljikavom Žicom...

Zatvor "Tinjica". - U ovom mučilištu bilo je zatočeno preko 1.000 zatočenika

Tzv. "Crna kuća". - U ovom logoru bili su zatočeni pojedini hrvati i bošnjaci sa šireg područja Banje Luke. U njemu su bili izloženi svakoj vrsti mučenja i terora.

Vojna kasarna u Banjoj Luci. – Hrvate i bošnjake s područja Kotor-Varoši izdvojene iz konvoja kod Čelinca Srbi su deportirali u ovaj kazamat. Oni koji su preživjeli pričaju o svome stradanju u tom logoru, gdje su ih ispitivali i svakodnevno tukli. Nakon detaljne obrade, "obične" zatočenike dalje su slali na Manjaču.

Rudnik u Čelincu (u pravcu Stanara).

Popis logora nije konačan. Svi evidentirani logori se nalaze u arhivi Udruge.

Koncentracijski logor "Keraterm" bio je logor smrti koji su uspostavile srpske vojne i policijske vlasti općine Prijedor tijekom rata u BiH. Kroz koncentracijski logor do njegovog zatvaranja prošlo je oko 1.000–3.000 civila bošnjačke i hrvatske nacionalnosti. Od oko 300 ukupno ubijenih zatvorenika samo u noći s 23. na 24. svibnja 1992. godine u ovom logoru ubijeno je oko 200 ljudi. 
Logor su organizirale lokalne srpske vlasti, nakon nasilnog preuzimanja vlasti Srpske demokratske stranke u općini Prijedor, tijekom svibnja 1992. godine. Organizirana je sustavna kampanja zatvaranja i protjerivanja nesrpskog stanovništva prijedorske regije, a njihova je imovina pljačkana i uništavana.
Logor Keraterm nalazio se unutar nekadašnje tvornice keramike, nedaleko Prijedora. Po izvješćima, zarobljenici su držani u četiri dvorane, koje su se nekoć rabile kao skladišta tvornice. Svi su zarobljenici logora Keraterm bili muškarci. Većina je muškaraca bila u životnoj dobi od 15 do 60 godina. Sredinom svibnja 1992. godine oko 12 do 15 Bošnjakinja dovedeno je u Keraterm gdje su silovane a potom prebačene u koncentracijski logor Omarsku. Oko 75% od ukupnog broja zatvorenika bili su Bošnjaci, a ostalih 25% bili su Hrvati.
Prema optužnici, zatočenici su, između ostaloga, bili podvrgnuti tjelesnom nasilju, stalnom ponižavanju i degradaciji, nehumanim uvjetima a bili su izloženi i smrti. Teška premlaćivanja bila su uobičajena pojava u ovome logoru. Tijekom tih iživljavanja rabljeni su različiti predmeti kao što su: drvene palice, metalne šipke, bejzbolske palice, dugački industrijski kabeli koji su imali metalne kugle pričvršćene na kraju, kundaci, noževi i dr. Tijekom postojanja koncentracijskoga logora počinjena su brojna ubojstva, batinanja, seksualna zlostavljanja i ostala okrutna i ponižavajuća djela.

Logor Trnopolje bio je koncentracijski logor u okolici Prijedora, u Bosni i Hercegovini, pod upravom bosanskih Srba od svibnja do listopada 1992., gdje su držani hrvatski i bošnjački zatočenici, uglavnom civili, tijekom Rata u Bosni i Hercegovini. Prema procjenama Ujedinjenih Naroda, logor je u jednom trenutku imao između 5,000 i 6,000 zatočenika, od kojih su 300 bili djeca, 3,000 žene a ostali muškarci, mnogi od kojih su bili starije dobi. Na toj lokaciji odvijala su se mnogobrojna kršenja ljudskih prava. Broj poginulih tijekom ostanka u logoru je nepoznat. 
Međunarodni sud pravde navodi da je neupitno utvrđeno da je najmanje 20 ljudi ubijeno tamo, dok druge procjene sežu od 170, preko 200pa čak i do 500 žrtava.
O logoru Trnopolje je svjetska javnost saznala 5. kolovoza 1992. godine kada je ITN objavila televizijske snimke izmučenih logoraša iza bodljikave žice. Slika mršavog Fikreta Alića objavljena je na naslovnici časopisa Time.

Nakon što su srpske snage preuzele vlast u Šamcu, počelo je bespravno pritvaranje nesrpskog stanovništva, uglavnom Hrvata i Bošnjaka, na više mjesta u ovoj općini. Jedno od takvih mjesta je skladište poljoprivredne zadruge u selu Crkvina nedaleko od samog centra sela. 
Šesnaest zatočrnika je 7. svibnja1992. godine prvo pretučeno, a potom ubijeno od strane trojice pripadnika paramilitarne jedinice “Sivi vukovi” iz Srbije. (Jedan od izvršilaca ovog zločina je Slobodan Miljković, zvani Lugar, komandant jedinice “Sivi vukovi”, koji je nekoliko godina kasnije ubijen u Kragujevcu.)
Skladište koje je imalo funkciju logora još uvijek postoji i koristi se kao magazin i prodavaonica stočne hrane, međutim nema nikakvog obilježja koje bi ukazalo da je to mjesto stradanja ljudi.